Bojan Đurić Deca s kolodvorskog perona '93 Društvo
foto: Novi pogledi

 U poslednja dva dana video sam dvadesetak (mlađih) sredovečnih ljudi, skoro četrdesetogodišnjaka i dugo razgovarao s njima. Dobro, popili smo i poneko piće, ništa preterano. I nije bila reč o bilo kakvom eksperimentu ili istraživanju. Nisam ih ni prvi put sreo, iako svašta jedni o drugima, u većini slučajeva, nismo znali.

 Početak juna je početak sezone godišnjice matura, „šta je bilo posle“ za one koji nemaju sada 19, nego 29, 34, 39, 49... godina. Tako sam, na svojoj dvadesetogodišnjici, u ova dva dana, video tih dvadesetak dragih odraslih ljudi u najboljim godinama. I nije ovde reč o sentimentalnosti, iako je sentimentalnost sasvim u redu i sigurno utiče na poneku međurečenicu ili opšti ton ovog teksta.

 Hoću da kažem ovo: to je dvadesetak ljudi koji su, kao i ja, u gimnaziju krenuli u jesen 1993. godine. (Mi, dakle, pamtimo i kako je izgledala prva sezona Slagalice, tada je počela). Do sredine prvog polugodišta prvog razreda novac već uopšte nije postojao, sve je koštalo u nekim milijardama, ali ni to nije bilo bitno – ništa nije ni moglo da se kupi.

 Već te zime, kao ni ostale 3, do 1996/7. više nije bilo grejanja u tim učionicama nego što smo mogli da se ugrejemo. Pismeni zadaci iz matematike traju 90 minuta. Dva časa. Ako matematiku imate prvog časa, to onda znači da morate da imate „pretčas“, u 7 ujutru, da biste mogli da imate pismeni. U većini tih jeseni i zima ni to nije bilo moguće – struje vrlo često nije bilo, a kad je zima u 7 ujutru nema dovoljno dnevnog svetla da biste mogli da razaznajete slova i cifre u zadacima... Malo preterujem, naravno, kada imate 16 sasvim dobro možete da vidite i u polumraku – mi smo odbijali da to radimo zbog toga što smo mislili da je sumanuto da se toliko mučimo. I bilo nas je baš briga što će nas možda „ribati“ neko iz škole, a bilo je (i) tada dosta onih starijih, spremnih da žrtvuju ne samo dobar vid celih generacija zbog Miloševićevih idiotskih ratova i sankcija zbog kojih nije bilo struje i grejanja...

 I ništa nam se nije desilo. Niko nas nikada nije stvarno kaznio.

 Štrajkovali smo vrlo često. Nekada sami, nekada u znak solidarisanja sa profesorima zbog njihovih plata, ili nekih drugih zahteva... Nekada potpuno nategnutim povodima, iako je pravi razlog bio bunt protiv režima koji nam je jeo sve i držao nas u najgoroj izolaciji.

 Ne pišem ovo kao refleks nostalgije. Pišem zato što sam dva dana gledao te ljude. Uspeli su. Iz takvih nemogućih uslova.

 Postigli su, uprkos svemu, uprkos zemlji, sistemu, vremenu, domaćim okolnostima i nerazumnoj politici sveta prema toj nesrećnoj zemlji tada, da postanu sasvim ili izuzetno kvalitetni ljudi. Ozbiljni u svojim poslovima, bez obzira da li su sudije, advokati, lekarke, privatnici, inženjerke, geografi... koji rade za neke od najvećih svetskih kompanija. Bez obzira gde danas žive. Bez obzira da li uz ono čime se inače bave, prave i neko svoje vino, imaju restoran ili su deo ekipe nekog holivudskog filma.

 Nije ovde čak reč ni o uspešnosti, iako mi je drago da su postali takvi ljudi.

 Reč je o tome da su to danas ljudi, žene i muškarci, iako je neobično tako razmišljati o svojim drugaricama i drugovima koje znate kad su bili deca, u najboljim godinama, punoj snazi, dovoljno odrasli da sve razumeju, dovoljno mladi da nisu nervozni, ogorčeni, ljuti, umorni. Iako rade, uglavnom, kao konji. Iako ni danas, 20 godina kasnije, ne žive u zemlji u kojoj im je bilo šta na tacni, iako rade, sve ove poslove koje sam nabrojao, u okolnostima zemlje u kojoj je, još uvek, mnogo odsustva pravila, proizvoljnosti, loših kompomisa, nepristojnih ponuda i gaženja kriterijuma... ma znate sve.

 Ali, ta generacija – koja zapravo označava one koji danas imaju, recimo, između 35 i 45, još uvek može da se smeje, da „ispegla“ dok sedi na rimejku školskog časa ili u kafani svaku (nehotičnu) negativnost, poneki nesporazum iz prošlosti, loša upoređivanja, pritisak okolnosti iz okruženja u kome im se (nam se) nebo često naslanja na kičmu svom težinom.

 To je ogromna stvar. Meni je bar ogromna. I to sam hteo da napišem. Ne kao sentimentalni omaž. Nego kao poziv da se sposobnosti tih generacija još bolje iskoriste.

 Za desetak godina će možda biti kasno. Život ima svoja pravila, pikove i one druge faze.

 U jednom trenutku će neki sličan skup imati i malo ukusa Jagoda u grlu. Ima 300-400.000 ljudi u ovoj zemlji koji su otprilike ovoliko odlični i u ovom životnom dobu kao mojih dvadesetak drugarica i drugova koji su bili (ah, šta da im radim :-) ) akteri, ne povod, za ovaj tekst.

 Pa eto, možda bi neko mogao da ne baci u vetar takve resurse. Nama je svejedno, napisao sam iz čega smo uspeli da postanemo ovakvi, niko i ništa nam ništa ne može. Ali, možda je glupo da se to ne iskoristi i za ovu zemlju oko nas.

 I, OK, vidim da se najavljuju, a čujem da su neki već dobijali pozive za te vojne vežbe. Ali nisam mislio da se ovi ljudi o kojima pišem tako koriste za otadžbinu. On da vežba u kasarni, ona da mu štirka uniformu. Kažem vam, ove sudije i lekarke, inženjerke i ozbiljni preduzetnici... stabilni, odrasli ljudi, mogu da učine mnogo više za Srbiju od toga. U miru.  

 PS. Fotografija koja prati ovaj tekst je moja. To su vrata kancelarije psihologa u mojoj gimnaziji, jednoj od starijih u Srbiji. Ne bih da gunđam, ali možda to nije najbolje rešenje. Nisam siguran da je za sadašnje šesnaestogodišnjake najbolje da u tim osetljivim godinama, kada treba da odu na razgovor kod školskog psihologa i izlože se, uđu kroz ova sumorna vrata nedefinisane „boje“ koja izgledaju kao ulaz u kazneno-popravnu ustanovu. Možda to neko promeni.