Bojan Đurić Lustracija – zašto je neće biti Politika
foto: pogonici/Shutterstock

 Nedopustiv stereotip je da su Srbi najveći svetski majstori propuštenih šansi, evropski Brazilci naknadne pameti. Mnogi drugi narodi to za sebe, s pravom, mogu da kažu. Svejedno, retko gde kao ovde prolazi tužbalica „eh, da mi/nam je bila ova pamet“ i „sledeći put nećemo pogrešiti“.

 Tako je i sa lustracijom.

 Svaki put kada se na ekranu i glasačkom listiću pojavi ime i lik političke figure koja nam se na dopada, a posebno kada je reč o nekome ko nas iritira zbog svoje uloge u političkom propadanju i satiranju zemlje i naše mladosti devedesetih, kriknemo „jebote, eto, sve je ovo zato što nije bilo lustracije“.

 (Pritom zaboravljamo da postoji ne baš mali broj ljudi kojima su „dvehiljadite“ ono što su nama bile „devedesete“. Iako se te dve decenije ne mogu porediti, za deo Srbije je pojavljivanje ličnosti iz dvehiljaditih iritantno i oni žale zašto se, po njihovom mišljenju, posle 2012, kada su „dosmanlije“ svrgnute, nije desila „lustracija“. Već stasava nova generacija, bilo ih je po ulicama proteklih nedelja, kojima su jednako odvratni i likovi iz devedesetih i likovi iz prve decenije dvehiljaditih i oni iz ove tekuće druge dekade).

 Takva situacija, kolektivna nervoza i verovanje da Mijatović ne bi ponovo, u istoj situaciji, ponovo pogodio prečku, podstiče na davanje zapaljivih obećanja, zaklinjanja na oltaru medija i društvenih mreža, da će sledeći put biti sprovedena lustracija. Kada neko dođe na vlast, bilo tako što će i dalje biti na vlasti (to je isto u Srbiji moguće - da sve vreme budete na vlasti i sve vreme obećavate da ćete nešto uraditi čim na izborima pobedite) ili tako što će srušiti vlast.

 Ja mislim da lustracija jednostavno u Srbiji više nije moguća i da postoje ozbiljni, duboki razlozi za to.

 Ovo su najvažniji:

 Lustracija uopšte nije moguća bez demontiranja, dubinskog čišćenja i potpune deideologizacije bezbednosnih službi, a to se u Srbiji nije desilo i više ni tehnički nije moguće da se desi. Lustracija nije moguća bez brzog ali uređenog otvaranja dosijea, a to se u Srbiji nije desilo i više ni teorijski nije moguće da se desi.

 Nije moguća lustracija ni ako ne znamo jasno na koji period se odnosi. Mora postojati skoro nepodeljena volja građana da se osude i lustracionom metlom sa javnih funkcija, na određeno vreme, uklone baš oni protagonosti koji su kršili ljudska prava i kreirali nedemokratski, totalitarni poredak u tačno određenom vremenskom periodu, koji je incident u novijoj istoriji jedne zemlje.   

 Koji je to period u Srbiji? Od 1990. do 2000. godine?

 Sigurno, ali nije samo taj period. I kako to definisati, zašto baš od tada? Kako lustrirati za period u kome su masovno kršena (politička) prava, ali je postojao višepartijski sistem i izbori, a ne činiti to za period pre 1990, kada nije postojala ni teorijska mogućnost pluralizma i sistem to nije ni pokušavao da sakrije, nego se time ponosio.

 Pritom, sada je 2017. godina, u snazi za učestvovanje u javnom životu je još ogroman broj ljudi koji su već sedamdesetih i osamdesetih bili javno aktivni i svojim delovanjem, često poštujući tada postojeći pravni poredak, realno učinili ono za šta bi se, po lustracionom zakonu, moralo odgovarati. Neki od njih su i među zagovornicima lustracije. (To je, ako mene pitate, možda i najvažniji razlog zbog koga nije počeo da živi onaj prošli koncept lustracije, koji je predviđao odgovornost za kršenja ljudskih prava od 1976. godine, kada je za SFRJ postao obavezujući Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima).

 Od Drugog svetskog rata? Od 194... i koje?

 Ako krenemo dalje u prošlost, a morali bismo, došli bismo u sutuaciju da kroz lustraciju moramo da rešimo pitanje od koga, osim što se pred svaki Titov rođendan ili dan Dražinog ustanka (za neke „ustanka“) na društvenim mrežama istrebljujemo kao i tada, bežimo kao đavo od krsta: šta ćemo sa periodom Drugog svetskog rata i revolucije tokom i posle njega, preko koje je preuzeta vlast u Srbiji/Jugoslaviji i onda narednih 45 godina funkcionisala u totalitarnom poretku u kome se bila ukinuta neka od osnovnih ljudskih prava, uključujući i pravo na političko mišljenje, izražavanje, organizovanje, učestvovanje na izborima...

 Drugim postkomunističkim zemljama je bilo lakše. Za njih je period totalitarnog poretka i njegovih glavnih aktera, kojima bi moglo da padne na pamet da se ponovo politički i društveno angažuju, bio ograničen na ono što su proglasila praktično sovjetskom komunističkom okupacijom. Dakle, na period od kraja Drugog svetskog rata do revolucija krajem osamdesetih godina i ponovnog uvođenje političke demokratije. Iako i ta postavka počiva na priličnoj hipokriziji, pošto je veliki broj stanovnika tih zemalja bio iskren u podržavanju i sprovođenju komunizma, te političke nacije su (delimičnu) lustraciju izvele na tom samoobmanjivanju da je komunizam, i sve ono odvratno što je uz njega išlo – svemoć tajnih službi uspostavljenih na kopiji NKVD modela, određivanje iz partijske centrale svega, od toga ko pobeđuje u fudbalskim prvenstvima do toga ko spava sa kojom glumicom i balerinom, ukidanje političkih stranaka i progon svake naznake opozicije – došlo nasilno i održavano nasilno samo iz Moskve.

 Ovde toga nema i ne može biti. Čak i ako bismo rekli da to nije toliko bitno, pošto oni koji su delovali četrdesetih i pedesetih godina prošlog veka više ili nisu živi ili, zbog godina, sigurno nisu politički aktivni, posledice odluka iz tih vremena su postojale i mnogo kasnije, neki mlađi ljudi su sprovodili politiku koja je tada definisana, i nije moguće postaviti trenutak od koga procenjivanje za lustraciju počinje a ne otvoriti ta teška ideološka, politička i ljudska pitanja.

 Možda je grubo to reći, ali mi za to danas nismo sposobni, a da se ne pokoljemo. Opet.

 A šta ćemo tek sa periodom posle 2000. godine!? Koliko ima različitih interpretacija tog vremena. Moje mišljenje znate, ali nisam siguran da je ono jedino ispravno i da bi moralo da obavezuje i druge.

 Dakle - umesto nesuvisle priče o lustraciji, ja bih predložio da se koncentrišemo na one stvari koje možemo da rešimo, a čije rešavanje bi nas, nadam se, dovelo u situaciju da nikada više u budućnosti ne pominjemo lustraciju, revolucije i kontrarevolucije, isterivanje „crvenih“, „crnih“ ili „žutih“, svaki put kada se vlast promeni. Da se sve okončava primopredajom dužnosti, i nikada više noćnim prepadima, pretnjama progonom, masovnim strahom... Uzgred rečeno, kada se ljudi plaše, onda ni vlast, kada je izgube ili im zamiriše da bi mogli da je izgube, ne vole da predaju na demokratski, civilizovan i dosadan način. To je baš opasno i to moramo, po svaku ličnu i političku cenu, da izbegnemo bilo kada u budućnosti.

 Hajde da promenimo Ustav, ali da se oko toga ozbiljno dogovorimo. Da u njemu nema nikakve isključivosti i neprimerene ideologije, nego da on bude minimalni, neutralni okvir za život i politiku u okviru institucija oko kojih se slažemo. Da štiti manjinu svake vrste. One manjine koju su rođenjem takve, i one manjine koje to postanu tako što imaju manje glasova na izborima od većine. Pa se smenjuju - neko nekad postane većina, neko postane manjina, ali to ne označi kraj prava na postojanje i delovanje.

 Hajde da kažemo da je imovina neprikosnovena, da se ne može proizvoljno oduzimati ili ograničavati, i da propišemo efikasne mehanizme da se ona štiti. I da se regularno stiče. Kada se to postavi, prostor za masovna kršenja prava, a to je osnov za lustraciju, postaje mnogo uži. Kada to suzimo, nestaće i porivi za agresivne političke programe i delovanja, koja vrlo često imaju kao skriveni motiv borbu za radikalnu preraspodelu privatnog i društvenog bogatstva.

 Hajde da milenijalsima prestanemo da skačemo po ganglijama za njih smarajućim pričama iz prošlosti. Imaju pravo da ih ne zanima. Njima je Vulin urnebesan GIF, nije stvarna opasnost koja poliva ledenom vodom na mostu u februaru.

 I u pravu su. Bolje je što je tako.   

Prvi deo teksta Lustracija-zašto je nije bilo? je ovde.