Radovan Kupres Šanerstvo i priključenija Društvo
foto: Catwalk Photos/Shutterstock

 “Roditelji su možda mogli da nam obezbede ono što nam je bilo potrebno, ali sigurno ne i ono što smo stvarno želeli”, kaže Thirstin Howl the 3rd u dokumentarcu Sahranite me obučenog u Lo (Bury Me With The Lo On), objašnjavajući rađanje kriminalne grupe o kojoj se danas, u osvit njene 30. godišnjice, snimaju filmovi, štampaju luksuzno opremljene knjige i objavljuju analitički tekstovi u ozbiljnim medijima.

 Nisu elementi krivičnih dela ono čime se svi ti osvrti i analize prvenstveno bave. U fokusu je, zapravo, jedna relevantna kulturna činjenica koja se u svetlu jubileja pokušava sagledati u novim nijansama i značenjima. Neko bi rekao da su samo kod nas medijskoj i, uopšte, popkulturnoj industriji zanimljiviji delinkventi od mladih matematičkih olimpijaca, ali nemojte ovu ciničnu opasku shvatiti kao odbranu srpske škole pripovedanja o momcima sa vrelog asfalta.

 Dakle, 1988. godine dve ekipe tinejdžera iz dva bruklinska kraja ujedinile su se oko zajedničkog cilja – da sakupe što je moguće više komada odeće brenda Polo Ralph Lauren. Sakupiti je, u datom slučaju, značilo ukrasti i tako je nastao pokret (a vremenom i brend) -   Lo Life. Pomenuti Thirstin Howl the 3rd (kršten kao Victor DeJesus) i Rack-Lo (George Billips), kao vođe bandi koje je spojila sklonost ka istoj modnoj estetici, smatraju se ponosnim osnivačima Lo Life-a i obojica su, na tom temelju, u međuvremenu razvili unosne karijere koje se protežu od hip-hop muzike, preko mode do izdavaštva.

 Tokom kasnih ‘80ih i ranih ‘90ih momčići iz sirotinjskih četvrti ojadili su prestižne robne kuće Njujorka za robu čija se vrednost merila stotinama hiljada dolara. Slatka ironija krije se u nesporazumu koji se dogodio između Ralpha Laurena i njegovih brend stratega s jedne i ovih neplaniranih brend evanđelista  s druge strane. Modna marka Polo kreirana je da privuče i očara finu mladež iz dobrostojećih belačkih kuća, što je s dosta uspeha i činila. Niko, međutim, nije računao na ciljnu grupu toliko udaljenu od WASP (White Anglo-Saxon Protestant) ideala. Ipak, i Lo Lifes-i su se zaljubili u jarke boje, ležerne krojeve i fine tkanine, pa su našli način da ih prisvoje, izvodeći svojevrsnu revoluciju u uličnoj modi.

 Ima neke kosmičke pravde u tome što se ovakva priča isplela oko Ralpha Laurena pošto je i on sam vanserijski primer penjača na društvenoj lestvici. Rođen je 1939. u Bronksu kao Ralph Lipschitz, najmlađi sin u siromašnoj aškenaskoj porodici imigranata iz Belorusije. Bežeći od svojih skromnih korena, ali i zbog vršnjačkog nasilja kojem je bio izložen, prezime je promenio već u adolescentskoj dobi.

 Prvi polo meč kojem je prisustvovao bio je transformativno iskustvo, koje je do daske pojačalo njegovu rešenost da ostvari svoj američki san. Srebro, koža, rasni konji i elegantne plave dame s velikim šeširima…Svi ti utisci upisani su i u identitet njegovog brenda Polo. Ralph Lauren je svoje bogatstvo stvorio talentom i radom, ali je način rodonačelnika            Lo Life-a bliži tradicionalnom izvorištu visokog društvenog statusa; uvek se u nekom bližem ili daljem kolenu nađe  kakvo nasilništvo i nepočinstvo.

 Današnji Njujork jako se razlikuje od Njujorka u kojem je nastao Lo Life po mnogo čemu, a posebno po stopi kriminaliteta. Lo Life supkultura je u izmenjenom vidu i dalje ipak živa. Od 2006. organizuju se godišnja okupljanja ekipe iz ’80-ih i njihovih porodica pod nazivom Lo Life Polo BBQ (barbeque = roštiljanje). Neki od Lo Lifes-a nisu dočekali novi milenijum ili ih je zatekao iza rešetaka. Mnogi su, ipak, postali uzorni poreski obveznici, pa i ostvarili značajne karijere, uglavnom u muzici. Strast prema Polo etiketi sada neguju na legalan način.

 “Dok smo nosili najfinije stvari, osećali smo se kao da smo bar privremeno pobegli iz gadnog sveta u kojem smo živeli. Mogli smo da sanjamo. Imali smo istu odeću kao milioneri i to nam je pružalo osećaj ponosa i vrednosti”, priseća se Rack-Lo, svestan da ne može biti ponosan na sve iz svoje prošlosti, ali da ne mora ništa ni da krije.  

 Razmišljajući o Lo Life-u, setio sam se kako je Dragan Bujošević prepričavao jedan svoj razgovor s premijerom Zoranom Đinđićem, u kojem su došli i do odela ministara, za koja nije dovoljna ni cela ministarska plata. “Oni to kupuju od šanera”, objasnio je Đinđić. Naše funkcionere više ne propitujemo ni za mnogo skuplje stvari. Odgovor bi verovatno ličio na ono što je jedna folk diva davno rekla u nekoj TV emisiji: "Sa šanerstvom nemam ništa.”

Radovan Kupres Radovan KupresPropagandista #TBWA. U prošlom, a povremeno i ovom životu novinar i autor dokumentarnih TV programa. Ljubitelj treša i visoke kulture.