Nevena Branković U odbranu svih nas koji smo razočarali svoje roditelje Društvo
foto: Novi pogledi

 Ovo nije još jedan tekst o milenijalsima. Mada, možda i jeste. Ovo je tekst u odbranu svih nas milenijalsa koji smo "razočarali" svoje roditelje.

 Društvene prilike posmatramo kroz prizmu instagram storija i filtere snepčeta, a najbolje čitamo kada stoji # ispred reči. Kunemo se u Begbedea, a 699 dinara je naša Biblija, Talmud i Kuran. Boost je naša voda, a rič vazduh. Brejnstormingujemo na konferens kolovima i "presecamo" se u malom ofisu; endorsere mapiramo, influensere stvaramo, projekte evaluiramo. Long story short - pričamo jezikom koji naši roditelji ne razumeju, i što je još gore, radimo poslove za koje naši roditelji misle da su izmišljeni.

 Sećam se prvog dana prakse i nezvanične mentorke koja me je povukla u stranu i rekla: „Ej, ovaj PR, odnosi sa medijima, nazovi kako hoćeš, ne zanosi se da je to nešto glamurozno. To odmah da znaš.“

        - „Ovo je naša group account menadžerka, delićeš kancelariju sa media relations specialist-om, sad ćemo te odvesti do HR-a.“

        - „Milica je account executive, ona je ovde najmlađa trenutno, sa njom verovatno imaš najviše zajedničkog“.

 Kreću da pričaju na jeziku koji teško da razumem. Targeti, to već mogu da pretpostavim šta je, ali ne stvarno, na kom se fakultetu uči šta su stejkholderi, KPI-evi, PoS, CSR, pa čak ni Google to ne uspeva da mi nađe dok se pravim da slušam, a zapravo ispod stola panično kucam sve te izmišljene reči.

       - „Hoćeš da radiš follow up, to je za početak najbolje“.

       - „Da, da, naravno“.

 A naravno - nemam pojma šta je follow up. Al daj šta daš, jer kao svako kulturno dete iz unutrašnjosti Srbije u kandžama prvog dana prakse, kako bi i smeo da pomisliš da account executiv-a pitaš šta je follow up.

 Preživiš taj dan prvi dan i već zoveš drugarice na conference call. Preživiš i drugi, treći, 23, 666... prestaneš da brojiš. Od praktikanta avanzuješ u saradnika, pa u account asistenta, i tako dalje i tako redom, i zavoliš taj jedan do juče potpuno strani svet za koji nisi ni znao da postoji.

 Ali.

 Prođeš svu tu modernu golgotu, naučiš sve te korporativne rečnike i rogobatne izraze, osmišljavaš kampanje, zoveš 78. telefonski broj tog dana, pomogneš čoveku koga nisi ni upoznao, ali, ajde sad objasni ti maminoj koleginici i tatinom drugu iz vojske, šta ti to radiš. Koju ti vrednost daješ društvu, šta si to pa stvorio?

         - „Dobro, pa jesi ti novinar? Mislim ako ti tekstovi izlaze u novinama?“

         - „Jao ajde molim te, ta vaša zanimanja, šta taj HR pa radi, tu su samo da bi ljudima u fabrikama podelili otkaze.“

 Ako nisi pekar, lekar, apotekar, puj pike, skoro da ne važi. Ili bar nije jasno. Pa su tu brojne metafore da pokušaš da objasniš i približiš, da, evo, možda nisi umesio hleb i  obavio kolonoskopiju, ali si zapravo doprineo da neke sjajne stvari, neki fantastični ljudi, neke svakodnevne situacije budu lepše ili bar manje teške, jednostavnije ili samo zabavne, više smešne.

 I u tome je cela magija. Svi mi koji smo "razočarali" svoje roditelje, kada sledeći put čujemo to pitanje sa solidnom dozom ironije i pocenjivanja - šta mi to zapravo radimo - možemo da damo jedan odgovor: činimo vaš život jednostavnijim, činimo vaš život zabavnijim!

 Možda robujemo viralima i rokovima, trčimo ispred trendova, pravimo liste svih osnovnih, srednjih, stručnih škola u Srbiji i šire, razbijamo glavu šta to tinejdžeri vole, zašto bi devojčice počele da treniraju fudbal, kako pomoći mamama da naprave palačinke za 5 minuta... Pomeramo zilbericu milimetar po milimetar po milimetar dok ne dobijemo savršenu fotografiju, ljude posmatramo kroz mejl adrese, i ček in sa poslednjeg fejsbuk statusa, ali na kraju dana, svaki šer koji nekome donese osmeh i svaki CSR koji nekome promeni i jedan minut vredan je svog tog "razočaranja".

 Vrednost koju mi stvaramo možda nije opipljiva i meri se kroz quality faktor u excel tabeli. Ali bilo da smo u Beogradu, Bakuu, San Hoseu, Kanberi ili Njujorku, naš sledeći odgovor na to pitanje je isti. A naš jezik je univerzalan. Recite da sam pretenciozna, ali sigurna sam da bi Ludvig Lazar Zamenhof, da živi u 2016. godini, rekao da je #agencylife esperanto 21. veka.

Nevena Branković Nevena BrankovićLokal-patriota i kosmopolita. Pop culture džanki koji veruje da će CSR spasti svet.