Boris Jovanović Zbog čega smo besni? Društvo
foto: Novi pogledi

 Socrealizam nikada nije štedeo na betonu. Biće da je debljina zidova merena željom da sve ostane unutar njih. Što bi se koga ticalo koliko brka zastavnik može da popije ili zbog čega je domaćica suzama poplavila kuhinju. Zbilja, ništa ne curi iz tih dobro obezbeđenih kutija za cipele, namalanih mišje sivom ili golubije plavom farbom.

 Sticajem okolnosti živim u zgradama prvoboraca, ili makar onih koji su uspeli da nađu dva svedoka koja bi se zaklela da su se među prvima odmetnuli u šumu.

 Brutalizam u arhitekturi pedesetih prošlog veka nije uspeo samo u jednom, da nekako zavrne ventile besa.

 Tačnije, jedino to nije odolelo vremenu. Kao i obično u takvim eksplozijama gneva kolateralne žrtve bivaju lopte u čija srca komšije zabadaju noževe, sećanja na kese sa vrelom vodom koje smo izbegavali kao u nekim uvrnutim "Igrama bez granica". Ma, sećate, uvek postoji neki lokalni Norman Bejts koji pokušava da ti detinjstvo učini teškim.

 Samo su takvi bili manjina, usamljeni čudak, neki Torente iz noćne smene, portir zakrvavljenih očiju...

 Gledao sam pre par dana  utakmicu u kojoj dominiraju devojčice. Njihovi drugari veruju da fudbal ne postoji bez džojstika, da se šutira i dodaje isključivo pritiskom na dugme.

 Slušao sam i psovke komentatora sa okolnih prozora, nervoznog penzionera, komšinicu - arhetip lajavica iz  "Srećnih ljudi", sve one likove što čuvaju zalihe besa za slabije od sebe.

 Zbog čega smo ljuti?

 Kako to da frustracija kulja bukvalno iz svakoga, od ošišanog, prerano odraslog klinca, do onih likova što se svađaju na saobraćajnim raskrsnicama nepogrešivo procenjujući broj kilograma mete za drugim volanom?

 Zbog čega sredovečna gospoda u kožnim papučicama i torbicama od skaja govore uz blagi facijalni grč u uglu usana oponašajući lica sa poternica i čitulja?

 Očekujem svakog dana da se taksista okrene i upita me:

 "You talkin' to me? You talkin' to me? You talkin' to me? Then who the hell else are you talkin' to? You talkin' to me? Well I'm the only one here. Who the fuck do you think you're talking to?"

 Izgleda da smo negde pogrešili. Precenili se, ne sviđa nam se pogled na tabelu, pozicija u lancu ishrane, previše smrdi ono što nam ostaje kad dođe naš red.

 Izgleda da smo očekivali da brinu o nama, da sistem bude dadilja, da ušuška našu nesavršenost u prosek bez bola.

 Nije ovo optužnica, više konstatacija da smo preterali sa snovima.

 I moram da vas razočaram, biti ljut na nešto izvan tvoje moći je rasipanje onog što ti je ostalo od samopoštovanja. Biti gnevan na slabije, ta omiljena disciplina u Srba nas čini još nesrećnijim, uz nus pojavu. Naime, pogled je obeshrabrujući, dupe onog ispred tebe izgleda još uhranjenije dok grizeš nekog sa manje oštrim zubima.

 Čekao sam porciju serotonina pre neki dan, gledao devojku koja se raspada i lika koji je ubeđivao da će kafa kod Milanke rešiti stvari. Na kraju, ubedio je, oteturali su se, ona plivajući u samosažaljenju, on jedreći između vere u Milankin čarobni napitak i nove provale očaja.

 Ne postoje grupne terapije za narode, ali ni način da sam demontiraš bombu koja kuca negde duboko.

 Ovako imam osećaj da stojimo na mostu, bezbojna lica izdvojena iz gomile, čekajući da Munk napravi prvi potez četkicom, da ovekoveči naš krik.

 "Bio sam narkoman 15 godina, otkud sam mogao da znam da se sat pomera dva puta godišnje", pita se Spad u nastavku "Trainspottinga", objašnjavajući nevolje koje su ga stizale kao Šekspirova jata vrana tog jutra kada je zakasnio na posao.

 To smo mi, nezainteresovani za vreme koje teče, pokušavajući da nemoć ogradimo besom.

 Samo ne vredi, kazaljke jednostavno neće prestati da se okreću...

Boris Jovanović Boris JovanovićBoris Jovanović, Juventino koji poriče da je završio FPN. Sklapa reči i proizvodi sadržaj od devedesetih.