Katarina Milićević Kako se kaže sladoled na srpskom, a kako na hrvatskom? Društvo,Kultura
foto: Lightspring/Shutterstock

 Prijateljstva se ne stiču lako, a najčešće ni onako kako se podrazumeva: od kolevke pa do groba ostaju neke veze sa ljudima, ali nam se putevi raziđu, pa se i dalje volimo, i sramota nas je kad se sretnemo, pobednik je onaj ko prvi izgovori: “Javi se, da se ispričamo….“ Nove prijatelje stičemo i kad se ne nadamo, steknemo prijatelje preko posla, dečijeg druženja i kad deca odrastu i prestanu da se druže, a poslednjih godina prijatelje stičemo i preko društvenih mreža. Prepoznamo se, po načinu razmišljanja, sličnom smislu za humor, toplini kad dnevne frustracije koje izbacujemo neko prepozna, i da nam odgovor iz kojeg zasija toplina.

 Tako smo se mi, porodično, oslonili na prijatelje, kada smo prošle jeseni planirali da idemo da gledamo gostovanje Juventusa u Zagrebu. Jedan prijatelj (sa mreža) je obezbedio karte, drugi (preko posla) smeštaj, mnogi su nas hrabrili u strasti koju kao porodica imamo. Uz susret uživo, narastalo je i poverenje.

 Od tog putovanja dete je zapamtilo srdačan susret u Zagrebu, a ja sam kao majka i bračna saputnica bila spokojna, iako su mi osmogodišnje čedo i muž bili na Dinamovoj tribini.

          - Skidaj oznake Juventusa, gde ćete među Bed blue boyse, em Srbi, em Juventini? – siktala sam na muža, ali sam u dubini duše bila spokojna. Bili su okruženi prijateljima, i znala sam da im se ništa loše neće dogoditi.

 (Kao što se meni ništa loše nije dogodilo davno, u sred Gnjilana, kada me je prijatelj primio u svoju kuću, pošto u hotelu nisu baš bili gostoprimljivi za osobe koje dolaze iz centralne Srbije.)

 To nisu ispiti prijateljstva, to su izrazi poverenja, a nekad i hrabrosti, i lepo je imati ljude na raznim stranama, koje poštuješ i na koje možeš da računaš.

 Od tog izleta u Zagreb, ostala su samo lepa sećanja. Nekoliko meseci kasnije, osmogodišnjakinja je probala da mi proda foru:“Kako Hrvati kažu kaiš? Okolotrbušni pantalonodržač.“ Nisam se nasmejala, pitala sam je, kad je bila u Zagrebu, kako se sporazumevala sa svojim vršnjakom?

            - Lako, on priča naš jezik!

 Tu se već jesam zasmejala, sve razmišljajući kako se grdna buka digla, pišu se peticije, ozbiljni naučnici pokušavaju da dokažu tezu, koja je, ruku na srce, i detetu jasna:

 jezike možemo da zovemo kojim god prisvojnim geografskim pridevom, dok se razumemo, oni jesu jednaki.

 A ako se deca razumeju, svako pričajući svoj jezik, deca koja su odrasla bez upliva drugih kultura, jer smo im iz lektira izbacili sve "sa one strane", i ostavili „samo naše“, onda odrasli mogu politički da tvrde bilo šta, ali će i psovke koje upućuju, kao i izraze poštovanja, razumeti i oni sa druge strane. Ma koja to strana bila.

 Poseta drugara iz Zagreba nam je uzvraćena prošlog vikenda. Srećom, jer su to tri dana u godini kada Kragujevac liči na svetske gradove, zbog Arsenal festa, ali i niza pratećih manifestacija koje se u to vreme održavaju. Tako da smo imali čime da se hvalimo, šta da pokažemo, a i gradom su šetale grupe raznih ljudi, od Metalaca do vršnjaka Josipe Lisac, svi pevušeći svoje melodije. Pokazali smo im neke detalje Šumadije, koja polako – i ne zna se zašto, ali je dobro što je tako – postaje vinarski kraj. Tu se na tradiciju ne možemo osloniti, kao na izvor, ali sve je više vinograda, i kvalitetnih (kažu oni koji se razumeju) vina sa ovog geografskog područja.

 Da li je „ručnik“ ili „peškir“, je li „plahta“ ili „čaršav“, bilo je manje bitno, čak i za decu, koja su uživala učeći nove reči. Sladoled i burek su nesumnjivo isti, na svim dečijim jezicima. Oni su nama doneli Krašove bajadere, i Frank kavu (ili kafu), mi njima poklonili koju knjigu i bocu vina.

 U isto vreme, sreli su se i predsednik naše i predsednica njihove države. I oni su razmenili poklone. Što je i lepo i važno, ali za istinsko razumevanje, izgradnju poverenja i manje mržnje u budućnosti, druženje dečaka iz Zagreba i devojčice iz Kragujevca će, sigurna sam, imati više efekta.

 Oslobođeni prošlosti, oni će nam graditi budućnost. Rođeni u 21. veku će brisati granice postavljene u 20. Uprkos svim čikama u odelima, tetama u svečanim haljinama, i najvažnije - onima u uniformama.

Katarina Milićević Katarina MilićevićKrenula iz novinarstva. Ne bi umela da objasni rahmetli babi Angelini čime se bavi, šta je mirovni aktivizam, a šta blog. Mnogo toga ni sebi ne ume da objasni, zato čita pametnije od sebe, a sluša one koji govore tiho i znaju o čemu pričaju.