Katarina Milićević Odmrežavanje ili – kako se rešiti paukova u kući Društvo
foto: Max Shutter/Shutterstock

 Postoje ljudi u životu kojima se javljamo na telefon u svako doba dana i noći. Oni, kojima odgovaramo na poziv i kad smo na važnom sastanku: “Na sastanku, zvaću te.“ Oni koje možemo da ne vidimo dugo, ali znamo da ćemo prvi biti obavešteni ako nešto nije kako treba.

 Tako i na mrežama. Postoje ljudi za koje primetimo kad ih nema. Dan, dva… posle nedelju dana šaljem poruke:“Hej, ne vidim te ovih dana, sve ok?“ Uglavnom, jeste, odmor, neka frka…

 No, letos mi je dobar prijatelj (jedan od onih iz prvog pasusa) odgovorio da gasi naloge. Da je dosta, i da smo mi prijatelji bili i pre interneta, i pre mreža, pa nam kontakt neće trpeti zbog toga.

 U tom trenutku je bilo neprimereno, kao i u svakom kad nekog slušate, da kažem:“I ja!“ Jer, to ne bi bila potpuna istina. Zapravo, nisam ugasila naloge, teško da bih to ikad učinila, dobrobit mreža i interneta je još uvek veća od njihove loše strane. Samo sam se povukla. I dalje sam bila tu, povremeno skrolovala, postavljala, ali manje, razne misli, delila sadržaje koji su mi važni. No, prestala sam da reagujem na sve što vidim.

 Ne znam jesam li ja luda, ili preterano odgovorna, ali dugo sam imala taj poriv da reagujem na sve što vidim. Kao da sa druge strane ekrana stoje neke svevideće oči, koje kontrolišu jesam li i šta lajkovala, delila, priključivala se akcijama i pozivima, odgovarala na komentare. Kako tih očiju, jasno, nema, ekran mi je postao ogledalo.

 Nisam se zasitila drugih, zasitila sam se gledajući u sebe.

 Potreba da se odmah, brzo i na prvu loptu reaguje na sve što vidim ili pročitam, da imam stav, da taj stav branim, bila je stalno u suprotnosti sa činjenicom da je svaku informaciju potrebno proveriti, da je za zauzimanje bilo kakvog promišljenog stava potrebno vreme, razmišljanje i istraživanje. Ništa nije samo crno ili samo belo, i svesnost da reagujem samo na deo velike slike nečega, me je činila nervoznom. Naravno, deca su uvek slatka, cveće je uvek šareno, slike ljudi na odmoru su uvek opuštajuće, ali kod bilo koje ozbiljnije društvene teme, lajk zahteva zadršku. Komentar zahteva kompetentnost. Rasprava zahteva otvorenost da se čuju, zaista čuju, i pokušaju da razumeju i drugi pogledi na problem.

 A informacija je mnogo. Previše, ako mene pitate, a ja sam zavisna od informacija, od kako sam, sa svojih pet godina, naučila da čitam. Ta zavisnost, kao i svaka druga, opterećuje, i kad zavlada mojim mislima, mozak se bori da filtrira, dok se srce, a verovatnije ego, ne predaje.

 Prvo sam prestala da reagujem na druge. Dosta njih sam sakrila, da ne moram da čitam sve što pišu. Potom sam prestala da reagujem na ono što pišu ljudi koje ne poznajem, i do čijeg mišljenja mi nije previše stalo, ispod mojih statusa, ili tvitova. Na kraju sam se odučila od obaveze da moram da reagujem na sve. Tačno, sve društveno je važno, ali još istinitije: nisam ja ta koja mora u sve da se umeša i da joj sve bude važno.

 Više sam bivala posmatrač, manje sam se uključivala. Što mi je dalo distancu, prostor za širu sliku, i manje nervoze što reagujem na stvari o kojima ne znam dovoljno da bih bila sigurna u svoj stav.

 Odmrežila sam se, misli mi nisu premrežene, čak su takve korisnije i meni samoj i drugima. Usput sam se rešila i svih paukovih mreža u kući. Višak vremena sam morala nekako da potrošim.

 PS. Prijatelj sa početka teksta nije ugasio naloge. Što je dobro, lepo je čitati ono što piše. A ja?  Pa, ponekad, u nekom budžaku, nađem paučinu. Kažu, nije dobro živeti u sterlinim uslovima.

Katarina Milićević Katarina MilićevićKrenula iz novinarstva. Ne bi umela da objasni rahmetli babi Angelini čime se bavi, šta je mirovni aktivizam, a šta blog. Mnogo toga ni sebi ne ume da objasni, zato čita pametnije od sebe, a sluša one koji govore tiho i znaju o čemu pričaju.