Vladimir Vučković Penzije Politika,Ekonomija
foto: yodiyim/Shutterstock

 U ovoj godini penzionerima će se isplatiti nešto više od 4 mlrd evra. Povećanje penzija za, recimo, 10% značilo bi da se za to pronađe 400 miliona evra dodatnih para. Razmotrićemo moguće opcije.

 Prvo, pomenutih 400 miliona evra moglo bi da se pribavi zaduživanjem. U tom slučaju, za toliko bi nam se povećao budžetski deficit i javni dug. Posledice: deficit bi se u 2017. udvostručio, a javni dug bi ostao na izuzetno visokom nivou. Bilansi države bili bi negativni i u budućnosti, pošto bi 400 miliona bio trajni dodatni rashod i s njim bi moralo da se računa u svakoj sledećoj godini.

Makroekonomska stabilnost bi bila narušena i država bi bila izloženija krizi javnog duga.

 Druga opcija je da se pronađu dodatni budžetski prihodi u vrednosti od 400 miliona evra. Ne preko poreskih stopa, pošto su one u Srbiji dovoljno visoke i povećanje bi delovalo recesiono. Druga mogućnost je da se poveća obuhvat, tj. da se naplate porezi od onih koji to sada izbegavaju. Mogućnosti za to postoje, ali je pravo pitanje koliko bi moglo da se prikupi, kada i pod kojim uslovima. Suzbijanje sive ekonomije moglo bi, prema objektivnim procenama, da dodaje budžetu 100 miliona evra u narednih nekolilko godina i to je najizdašniji potencijalni izvor prihoda. Rezerve postoje kod, na primer, poreza na imovinu i naplate dugova poreskih dužnika, ali suprotno utisku u delu javnosti, ti efekti se mere desetinama miliona evra.

Dakle, imajući sve u vidu, efikasnija naplata prihoda mogla bi da, u najboljem slučaju, pokrije najviše polovinu rashoda za povećanje penzija.

 Treće, da li je moguće da se umanje budžetski rashodi i da se time stvori prostor za veću isplatu penzija? Ukupni rashodi mogu da se smanje, ali vrlo malo, za 200-300 miliona evra. I to samo ako se sprovedu ozbiljne reforme. Neki rashodi moraju da rastu. Javne investicije su nedopustivo niske (putevi, železnica, energetika, telekomunikacije) i u naredne dve-tri godine treba da rastu godišnje za oko 100-200 miliona evra. Javne nabavke, takođe, treba da budu veće - analize pokazuju da su uštede od manje korupcije i neracionalnih nabavki manje od potrebnog rasta troškova za kupovinu proizvoda koji su kvalitetniji i koji nedostaju javnom sektoru (zdravstvu, pre svega). Kada je reč o subvencijama (vrednim oko 800 miliona evra godišnje), tu postoji prostor za uštede, ali ipak ne u meri u kojoj se na prvi pogled čini. Trećina ukupnih subvencija odlazi poljoprivredi i izgleda da je njihova vrednost sada na minimumu. Najveći deo subvencija odlazi državnim preduzećima, na republičkom (Železnice, Resavica, RTB Bor i druga) i na lokalnom nivou (toplane, gradska saobraćajna preduzeća). Neka je potrebno privatizovati, dok će druga ostati trajnije na budžetu (Železnice, na primer, koje su na subvencijama i u drugim državama). U budžetu su izdvojene subvencije za investitore u vrednosti od oko 100 miliona evra godišnje. Čak i da se dogovorimo da su nepotrebne, to bi se odnosilo na neka buduća vremena - država je pomenuti iznos za subvencije već ugovorila i sada ne može da izbegne tu obavezu. Slično važi i za neke druge rashode - visoke kamate (milijarda evra) i plaćanja po ranije izdatim garancijama za državna preduzeća (300 miliona evra) - ti rashodi su već predodređeni i samo možemo da se pobrinemo da se ne ponove i ne rastu u budućnosti. Konačno, zaposlenost u javnom sektoru trebalo bi umereno da opada (ne dramatično, jer velikih viškova nema u administraciji, a reforme u školstvu i zdravstvu kasne) i da se iz ovog izvora ostvare uštede do 10 miliona evra godišnje.

U svemu, smanjenje nepotrebnih troškova budžeta (dominantno subvencija državnim preduzećima) moglo bi pokrije polovinu iznosa za povećanje penzija.

 Još jedna opcija - koja zaslužuje poseban i širi osvrt - uključila bi korenitu promenu penzijskog sistema u smislu da obavezne uplate doprinosa odlaze u privatne penzijske fondove (tzv. drugi penzijski stub), a ne isključivo u državni fond. Ovim se ne bi rešio osnovni problem penzijskog sistema - male uplate, a velike prinadležnosti koje proističu iz promenjene demografske situacije (malog broja zaposlenih i velikog broja penzionera).

 Kada saberemo efekte na strani prihoda i rashoda (druga i treća opcija), vidimo da, u nekom idealnom scenariju, možemo doći do sredstava za povećanje penzija od 10%. I tu dolazimo do ključnog pitanja: nezavisno od mase ušteđenih sredstava kroz povećanje prihoda i smanjenje rashoda, da li je povećanje penzija prioritet srpskog društva? Masa penzija (prema vrednosti koja se u zemlji stvara - BDP-u i prema učešću u rashodima budžeta) u Srbiji je među najvećim u Evropi. Razvijenost privrede, drugim rečima, ne dozvoljava veća izdvajanja za penzije, naročito ne odmah i u većem procentu. Šta ćemo sa platama u javnom sektoru, da li o njima treba da vodimo više ili manje računa nego o penzijama? Ili je vreme da se svaki pozitivni efekat u budžetu iskoristi za rasterećenje privatnog sektora, kroz manje namete na rad, na primer? Da li je opravdano povećati neka socijalna davanja pošto najugroženiji slojevi stanovništva žive i bez plate i bez penzije?

 Velike prepreke objektivnom pogledu na prethodna (i druga) pitanja dolaze sa dve strane. Prvu boji preterano isticanje dobrih budžetskih rezultata i stvaranje utiska da pare pretiču (istina je da imamo manji “minus u državnoj kasi”, ali i dalje deficit i previsok javni dug) i evidentni javašluci i korupcije (izuzetno loši za društvo i mirno promišljanje, ali bilansno bez presudnog značaja). Drugu stranu čine rešenja iz rukava, alhemija, iluzije da je do velikih ušteda lako doći (službeni automobili, armija partijski zaposlenih, umanjenje poreskih stopa dalo bi više u masi i tome slično). Između ovih krajnosti postoji prostor za predloge i politike, pod uslovom da su potkrepljeni kvantitativnim i vrednosnim razmatranjem.

Vladimir Vučković Vladimir VučkovićČlan Fiskalnog saveta Republike Srbije i direktor akademskih programa Mokrogorske škole menadžmenta