Nikola Parun U šta se to svet pretvorio!? Društvo
foto: begemot_30/Shutterstock

 Ukratko – u najbolje mesto za život čoveka ikada i to se nije dogodilo slučajno.

 Lamentiranje nad sudbinom civilizacije je opšte mesto u celom svetu, a posebno je izraženo u nedovršenim društvima poput našeg. Činjenice, ipak, kažu drugačije – svet nikada nije bio bolje mesto za život. Hranimo se zdravije i raznovrsnije nego ikad, zdravstvo je na najvišem nivou razvoja i dostupnosti do sada, povezaniji smo nego ikad. Čak i u Srbiji je tako.

 U prethodnoj godini, čovečanstvo je prvi put smanjilo globalnu stopu siromaštva ispod 10%. Kroz celu istoriju, ljudska rasa je bila ekstremno siromašna. Sve do razvoja slobodne trgovine u renesansnoj Italiji i slobodnim gradovima centralne i zapadne Evrope, pa zatim i Industrijske revolucije, mogli ste da smatrate sebe srećnim ako ste preživeli detinjstvo, a šampionom ako ste doživeli 40 godina bez većih zdravstvenih problema poput tuberkuloze. Mocartu, recimo, to nije uspelo.

 Početak naglog razvoja čovečanstva, ipak, nije pao sa neba.

 Napredak Zapadne civilizacije zasnovan je na nekoliko važnih stubova koji su danas, kako to Nil Ferguson u knjizi Velika degeneracija  prepoznaje, pred velikim izazovima. U pitanju su institucionalni stubovi sagrađeni na ličnoj inicijativi i političkim pobedama: predstavnička vlast, vladavina prava, sloboda trgovanja i živo civilno društvo.

 Iako se ova načela vezuju za ono što zovemo Zapadom, kroz vreme je sve više zemalja biralo da bar neka od njih primeni na sebi – promene u Istočnom bloku krajem osamdesetih ili otvaranje Kine i Indije ka ostatku sveta poslednjih decenija, donele su strahovito veliki benefit za životni standard čoveka. Ovako nekako:

Foto

                                   Izvor: OurWorldINData.org

 Do postavljanja ova četiri stuba napretka Srbija još uvek nije došla. Idealna prilika je do sada propuštena dva puta – jednom nakon urušavanja autoritarnog projekta SFRJ, kada je kompletan Istočni blok ušao u tranziciju, a Srbija u pakao ratova i nacionalne mitomanije i drugi put 2003, kada je metkom iz Gepratove zaustavljen izuzetno dinamičan zalet tranzicije iz antidržave u državu. Obzirom da je potonji period bio incident, a ne evolutivni nastavak razvoja društva, postavlja se pitanje –  da li srpsko i slična društva uopšte mogu da se razviju na istim temeljima na kojima ona najrazvijenija, kako vidimo, svakodnevno dosežu svoje istorijske maksimume?

 Hajde da krenemo iz kontre – da li je Srbija jedina država koja je najveći deo svoje moderne istorije imala autoritarno ustrojstvo? Tu smo, svakako, u većini. Da li je Srbija jedina država koju je zakočio komunizam? Češka, Slovačka i zemlje Baltika nam, svakako, pokazuju da ni u tome ne možemo da nađemo opravdanje. Jesu li sankcije i ratovi prepreka za ustanovljenje savremene države? Pa, na 442 od Beograda imamo primer da to može bolje. Šta nam onda nedostaje?

 Za početak, pobednička rešenost da radimo pošteno. Svako na svom poslu, svako u svojoj zajednici. Pošten pristup životu, spremnost da u svemu što radimo tražimo lični iskorak, čast da priznamo poraz i nakon njega se sklonimo ili promenimo. Ljudskost da oprostimo grešku i ne proklinjemo ljude koji su grešili. Rešenost da kaznimo zločin i ostrakizujemo štetočine. Ovo su lične pretpostavke koje bi trebalo da prethode ustanovljenju funkcionalnih međuljudskih odnosa, ozdravljenju društva i utemeljenju vladavine prava.

 A tada ćemo moći i češće da se radujemo što živimo u vreme kada put oko meseca postaje ekskurzija.